U St.Louisu, americkoj saveznoj drzavi Missouri, odrzan je komemorativni skup povodom 30 godina od genocida u Srebrenici. Pored politickih zvanicnika, clanova zajednice, prezivjelih zrtava, na skupu je govorio i Elvedin Pasic.
Elvedin je kao dijete prezivio zlocine u Grabovici, 1992 godine. Njegova familija je bila u grupi koja je pokusala da se probije iz Vecica do Travnika, i uhvacena je od strane vonika VRS tog hladnog novembra 1992 godine. U skoli u Grabovici on je kao dijete odvojen od svoga oca, ciji posmrtni ostaci , kao i ostalih 160 pogubljenih bosnjaka tog dana, jos nisu pronadjeni.
Na komomerativnom skupu zrtve zlocina su podsjetile kako i poslije 30 godina, strasni zlocini se negiraju, cak nadasve i dalje desavaju u drugim krajevima svijeta. Elvedinovo izlaganje, popraceno visualnom prezentacijom, mozete pogledati na ovom linku:
S obzirom da je izlaganje na Engleskom, ovde cemo ukratko prevesti sadrzaja izlaganja.
Elvedin je poceo izlaganje tako sto se prisjetio zajednickog zivota prije rata, kao cetrnaestogisnjak iz sela Hrvacani. Objasnio je kako je zivot bio harmonican i kako je mrznja sve to promjenila pocetkom rata 1992 godine. Na drugi dan Kurban Bajrama, u junu 1992 godine, vojne jedinice VRS pocele su granatiranje njegovog sela Hrvacani. Od tog momenta zivot kakav je on poznavao se zauvijek promjenio. Od sretnog dijeteta koje je uzivalo zivot u svom selu, do covjeka koji zauvijek nosi traume masakra koji je dozivio u Grabovici.
On i svi mjestani sela Hrvacani, bili su prinudjeni da izadju iz svog sela, koje je potpuno bilo razoreno nakon sto su jednice VRS usle u njega. Vecina prezivjelih iz sela Hrvacani su se prebacili u drugo selo, Vecici. Tu su ostali, dok jedinice VRS nisu aktivno pocele napadati i to selo. U novembru 1992, grupa od 700 mjestana sela Vecici su pokusali da se probiju do slobodne teritorije kod Travnika.
Elvedin je bio u grupi od 200 osoba koja je uhvacena dok se probijala kroz tezak teren suma opstine Kotor Varos. Oni su odvedeni u Grabovicu i tu im je naradjeno da svi legnu licem prema travi. Vojnici su pucali oko njih slaveci njihovo hapsenje i pojedinacno podizuci osobe koje bi tukli. Elvedin je lezao izmedju svog oca i amidze. U jednom trenutku njegovog oca su podignuli, optuzujuci ga da je ukrao vojnicke cizme i tukli su ga. Kad se vratio prebijeni otac ga je uvjeracao da se ne brine i da ce sve biti u redu.
Onda su vojnici naredili da sve zena i djeca ustanu i da se izdvoje. Elvedin nije htio da se odvoji od oca, ali je cuo amidzu koji mu je saputao da ustane i da ide. Tako se on izdvojio od njih sa zenama i drugom djecom. Dok su ih odvodili u skolu, ljuti mjestani sela Grabovica su ih gadjali kamenjem. Tu noc su ostali u skoli, kojom su odjecali krici dok su muskarci prebijani i ubijani.
Ujutro je dosao autobus na koji su se ukrcali da ih odvede na slobodnu teritoriju. Dok su isli iz skole do autobusa, mjestani sela Grabovica napravili su kolonu kroz koju su morali proci. Dok su isli oni su ih cupali i udarali cime su stigli. Jedna zena u crnini je uhvatila Elvedina i stavila noz pod njegovo grlo i rekla, pustite da ubijem ovog malog “baliju”. Vojnik ga je otrgao od nje i gurnuo u autobus.
Dok je autobus napustao skolsko dvoriste, Elvedin je na prozoru drugog sprata skole vidio oca zadnji put kako im mase. Taj dan preko 160 muskaraca bosnjaka je pogubljeno. Do sad su samo pronadjena osam tijela, od kojih je bilo i njegovog amidze. Ostali jos nisu pronadjeni, zakopani negdje u masovnoj grobnici.
Na kraju Elvedin je rekao, kako ovakvi skupovi su nacin i mjesta da se prisjetimo na zrtve i da uporno trazimo na njihovo pronalazenje i pravdu koju sazluzuju. Svijet ne smije da suti i okrece glavu od ovakvih zlocina. Poslije holokausta svijet je rekao da takve stvari ne smiju da se dese. Ali su se desile i jos se desavaju. Mrznja se brzo siri, iako pocne sa uvrijedljivim rijecima, na kraju moze da eskalira sa ukidanjem obicnih ljudskih prava baziranim na vjerskoj ili nacionalnoj osnovi.